Da bi se dobila duboka, postojana boja, najprije se priprema vlakno: kupke u pepelu, otopine iz starih receptura i postupno podizanje temperature. Tkanina se diže i uranja, čita kao karta vremena provedenog uz kotao. Tek nakon ispiranja u hladnoj vodi i sušenja u sjeni vide se pravi tonovi, bez prenaglih promjena.
Proljeće daruje svijetle žute i zelene iz mladih listova, ljeto daje modre i ljubičaste tragove bobica, jesen nudi smeđe i jantarne nijanse iz kore, dok zima ostavlja tihu sivu iz lišajeva. Ovaj kalendar boja usklađuje radionicu s prirodom, pa planeri projekata prate prognozu baš kao i pastiri s planinskim zapisima.





